Trešnja

– Majko možemo li ja i Vukašin ići da krademo trešnje?
– Možete, opalih kao iz topa, – mislim ti možeš, a za Vukašina ne znam.
– Stvarno? A osmijeh preko cijelog lica, onaj dječiji iskreni, za takav osmijeh ja bih ukrala sve trešnje i sve zvijezde s neba.
– Najbolja si majka na svijetu, grli me snažno. Mislim da sva ljubav ovog svijeta stane u jedan takav zagrljaj.
– Je li stvarno možemo?
– Stvarno, rekoh, a slike djetinjstva počeše da se redaju jedna po jedna.

Moja čaršija, moja ulica u kojoj su sve kuće ličile jedna na drugu. Proljeće, mirisno i zeleno. Djetinjstvo, to divno bezbrižno doba, đed Pero i njegova najslađa trešnja. Nikad sačuvana, a toliko čuvana, baš kao najljepša djevojka. Bilo je u ulici još trešanja, nije da nije, ali ni jedna nije bila slatka kao ova, zato je đed Pero toliko i čuvao, tako smo mi mislili.
Na primjer, trešnja babe Save je bila lijepa i ona sama nas je zvala da beremo koliko hoćemo, samo da ne lomimo grane, ali jednostavno to nije bilo to. Ići kod đeda Pera u trešnje je imalo posebnu draž.

Đed Pero je bio prirodno namrgođen, sve mu je smetalo, uvijek spreman da nas rastjera, da nam pokvari igru, čak ni njegovi unuci, koji su samo za vrijeme raspusta dolazili, nisu bili pošteđeni. Jednom riječju ters. Baš zato krasti njegove trešnje bio je pravi izazov.
Trešnja je bila u dvorištu, da bi se došlo do nje, morala se željezna kapija nečujno otvoriti, pa na prstima niz stepenice koje su vodile u donji dio dvorišta, četvoronoške ispod prozora, a onda najbrži i najspretniji na trešnju. Trešnje su se brale u podvrnutu majicu. Evo i sada mi srce ubrzano kuca, dok samo mislim o tome, a tek kako je kucalo tada.
Zbog trešanja u majicama u povratku nismo mogli puziti, pa smo računali na brzinu. Brzina kojom smo mi napuštali mjesto zločina bila je zaista na zavidnom nivou, nekad bismo prošli neopaženo, a nekad bi pljuštale psovke, prijetnje, pa i gađanje opancima. Bježali smo koliko nas noge nose, nikad niko nije bio uhvaćen. Zaustavljali bismo se tek na pozidi, tako smo zvali jedan potporni zid, koji kad sada razmislim uopšte nije bio daleko od đedove kuće. Tada bi krenuo smijeh, onaj dječiji iz srca, ponavljali bismo psovke i imitirali đeda kako gunđa,jeli trešnje vrlo često i sa košpicama. Sutradan bismo njegovu kuću obilazili u širokom luku.

Kasnije kada sam odrasla, đed Pero mi uopšte nije izgledao namćorasto kao u djetinjstvu. Čak sam ga jednom i pitala zašto nam je toliko branio trešnju.
– Pa da bi vam bila slađa, čuj što? Ova saden đeca i ne dolaze, rekao je nekako sjetno, kao da žali.
Zvono na vratima me trznu i vrati iz ove divne šetnje po stazama djetinjstva.
Otvaram,na vratima stoje čovjek srednjih godina i moj sin.

– Dobar dan gospođo.
– Dobar dan.
– Je li ovo Vaš sin?
– Jeste.
– Uhvatio sam ga sa još jednim dječakom kako mi kradu trešnje i možete zamisliti još kaže mene je mama pustila. Krade i laže.
– Ne laže gospodine, jesam ga pustila.
– Kako mislite pustili? Pustili dijete da krade, gleda me u nevjerici.
– Pustila, jer se ukus ukradene trešnje ne može kupiti, a ko ga ne proba mislim da nema pojma koliko trešnje mogu biti slatke,smješkam se prijateljski.
Gleda me zbunjeno i ne smješka se nikako.
– Pustiti dijete da krade još se smijati, sutra kad Vam ga policija bude dovodila hoćete li se i tad smijati ,tako vaspitavati dijete, sramota, sramota! Ovo zadnje sramota je naglasio izgovarajući slovo po slovo.
– Moje dijete je vaspitano gospodine, a to što je…
– Vaspitano? Nemate Vi pojma o vaspitanju gospođo!
– A vi nemate pojma o životu gospodine više se ne smješkam prijateljski.
– Ja sam sada došao i opomenu, nemoj više nikad da ga vidim u mom dvorištu, jer sljedeći put…
– Gospodine, nećete ga vidjeti, sljedeći put će biti oprezniji, prekidam ga i smijem se sada sama sebi.
Odmahuje rukama, nesto psuje sebi u bradu, pominje policiju i odlazi.
– Nego Lazare, reci ti meni kakve su bile trešnje?
– Joj majko, nikad takve nisam probao, slatke kao med.

Grlim ga.
– Sljedeći put i meni donesi, važi?
– Važi majko
Obuze me sjeta, taj divni topli osjećaj, baš kao u pjesmi:

“Još i danas zamiriše trešnja, u proljeće kao davno prije,
Jedna trešnja danima daleko, tamo gdje me već odavno nije…“

Autor: Snežana Aleksić Topalović