Mićko

Bila sam, mislim, 5.ili 6. razred, kada se Mićko sa porodicom doselio u našu ulicu. Bio je godinu dana stariji od mene, ali je bio mnogo krupniji u odnosu na vršnjake.
Mićko je bio drugačiji, ne bih sada nagađala dijagnozu, ali jednostavno bio je poseban. Teško je izgovarao riječi, a one koje je dobro izgovarao ponavljao bi ih više puta. Smijao se često i glasno tapšući dlanovima. Čudno je hodao, a još čudnije trčao. Užasno se plašio grmljavine i jakih zvukova uopšte. Tada bi stavljao dlanove preko ušiju i njihao se nekada toliko jako da bi udarao zatiokom od zid ili naslonjač kreveta. Nikada nisam vidjela da se neko bilo čega toliko boji. Nosio je uvijek uzdignute pantalone u koje je utrpavao majice i džempere. I koliko god bi puta u toku dana, njegova majka izvlačila majicu ili džemper, on bi ih vraćao i dizao pantalone još visočije,nekada skoro do pod pazuh.

Otac mu je bio oficir, a majka nije radila sve svoje vrijeme posvećivala je Mićku. Bio je voljeno dijete, ali u sredini kakva je bila naša, često je bivao meta i predmet ismijavanja.
Mićka i mene povezala je ljubav prema životinjama, oboje smo imali po jednog dozvoljenog psa i nekoliko lutalica koje smo od roditelja skrivali u napuštenoj šupi. Mislim da su nam to oni u stvari, prećutno odobravali. Na početku sam teško razumijevala njegov govor, što zbog tog, što zbog pasa u ilegali, razvili smo samo naš znakovni jezik na kojem smo odlično komunicirali. Pred Mićkom se nisam ustručavala, pjevala bih i imitirala pjevače, što u tim godinama ni u ludilu ne bih uradila pred drugom djecom, tapšao bi mi i smijao se. I ako je bio krupniji od mene, ja sam bila ta koja je njega štitila.

Brao mi je cvijeće zajedno sa travom i pravio neke čudne bukete. Pored njega sam se osjećala posebnom, a on pored mene sigurnim.
Rođendani su bili priča za sebe. Kod Mićka na slavlju ja sam bila glavni gost, zajedno bi duvali svjećice, otvarali poklone, čak je i slatkiše koje je dobijao dijelio sa mnom na ravne časti.
Na mojim rođendanima Mićko je bio izložen znatizeljnim pogledima i vrlo često podsmijehu.
Njegova majka slala mi je divno upakovane poklone, a on mi je pravio već pomenute bukete.
Dolazio bi svečano obučen i govorio: “Mićko jep?”
“Jesi Mićko super si, smijao bi se.”
Imali smo i neki pozdrav, zakačili bi kažiprste jedan za drugi, a onda izgovarali M i N zauvijek.
Njegovi roditelji su me mnogo voljeli.

Godine su prolazile, počeli smo da se mijenjamo, da sazrijevamo, u stvari ja, Mićko je bio isti, veseo i bezazlen, počeo mi je biti dosadan. Sve manje sam imala vremena i želje da se družim s njim. Privlačile su me druge stvari.

“Nena, Nena kino?”
“Ne mogu, Mićko,idem s drugaricama.”
“Suta Nena, Mićko kino?”
“Ne mogu ni sutra Mićko.”
Odlazio bi tužan kući, pognute glave.

Te godine mu nisam otišla na rođendan, izašla sam da se vidim sa simpatijom. Čekao me ispred ulaza, sa kesom slatkiša, a ja sam bila na sedmom nebu.
“Ej Mićko sretan rođendan, izvini što nisam došla, rekla sam ovlaš. Kako je bilo?”
“Jepo bijo, veika tojta, Nena”…pokušao je još nešto reći, prekinula sam ga: “Super Mićko, sad moram ići, imam mnogo učiti za sutra.”
“Dobo Nena, evo satkiše.”
“Ne treba Mićko, hvala, ne jedem više slatko na dijeti sam.” – kako sam samo bila bezosjećajna.

Na svoj rođendan nisam ga ni pozvala, bila sam sa društvom iz škole i čekala da se pojavi dječak u kog sam bila zaljubljena do ušiju. Čulo se zvono, istrčala sam usplahireno. Na vratima je stajao Mićko, sa sada već tradicionalnim buketom od cvijeća i trave.
“Setan divan dana Nena, pružio mi je buket.”
“Hvala Mićko”, razočarenje na mom licu bilo je očigledno.
“Nije Srđan, ovo je onaj njen debil”, – čula sam drugaricu kako prenosi ostalim.
Čuo je i Mićko, spustio je glavu i rekao: “Ode Mićko, ćao Nena.”
Osjećala sam se užasno.
“Mićko stani!”

Nije se ni okrenuo samo je ubrzao svoj nespretni korak. Držala sam u ruci buket napravljen od čiste ljubavi, ne možete kupiti takav buket i ako možda negdje postoji onda sigurno nije na prodaju.
Potrčala sam za njim: “Mićko stani, izvini, odvratna sam i bezobrazna, stani molim te.”
Okrenuo se, a suze su lile niz njegovo široko lice kao dva bistra planinska potoka. Zagrlila sam ga: “Izvini, Mićko, izvini molim te.” Plakali smo oboje. “Hajde molim te vrati se.”
“Suta Nena, suta.” Znam da nije htio da se vrati zbog onog što je čuo.

Sutradan je došao, jeli smo tortu i smijali se, komunicirali na znakovnom jeziku, sve je bilo kao prije.
Nastavili smo da se družimo, ne intezivno kao kada smo bili djeca, ali nalazila sam vrijeme za Mićka.
Rat nas je razdvojio, Mićko je s majkom otišao u Srbiju, a otac mu je prekomandovan u drugi grad. Izgubili smo kontakt. Često sam mislila o njemu. Gledala bih naše slike s rođendana i smijala se ja u haljinici s karnerčićima i mašnama u kosi, a Mićko u košuljici s mašnom,naravno utrpan.

Prvu vijest o njegovoj porodici dobila sam godinama nakon rata i to slučajno.
Saznala sam da mu je majka umrla, otac nije mogao da brine o njemu pa su ga smjestili u dom za lica ometena u razvoju. Morala sam da ga nađem, u stvari nisam morala, željela sam.
Ustanova u koju je bio smješten bila je prilično uređena. Žena na recepciji pitala me: “A vi ste mu?”
“Drugarica”, rekoh.
“Mićko je imao moždani udar prije dvije godine, ne znam hoće li vas prepoznati u lošem je stanju.”
Odveli su me do njega sjedio je u invalidskim kolicima i gledao kroz prozor. “Mićko”, zovnula sam ga. Nije se okrenuo.
“Ej,pa to sam ja tvoja Nena.”
“Teško da Vas pozna, još ako se niste tako dugo vidjeli.”
“Mićko hej, Nena je.”

Okrenuo se, a suze su mu se slijevale niz obraze, kao onog dana kada ga nisam pozvala na rođendan.
“Mićko moj, dobri moj Mićko”, zagrlila sam ga. Izgledao je mnogo starije. Nisam ga tako zamišljala, moj Mićko je trebao da bude veseli mladić, a ne ovaj čovjek u kolicima. Bio je vidno uzbuđen pokušavao je da mi nešto kaže na našem znakovnom jeziku.
Poznao me! Uzviknula sam -Poznao, nije me zaboravio!

Izvela sam ga u šetnju, pričala sam mu o sebi, smijao se, ali drugačije nekako tiho, da li zbog bolesti, ili su ljudi i zlo vrijeme i u njemu uspjeli da ubiju radost, ne znam. Utrpala sam mu majicu, tome se posebno obradovao. Kad sam krenula plakao je i pružao kažiprst da izvedemo naš pozdrav.
“Nisi zaboravio”, idemooo, zakačili smo kažiprste M i N zauvijek. Nasmijao se kroz suze. Bilo mi je teško da ga gledam tako bespomoćnog.
Ostavila sam podatke na recepciji i zamolila ih ako mu se stanje pogorša da me obavijeste.

Našla sam i Mićkovog oca, nije me odmah prepoznao, a ni ja njega. Oficir u penziji već načet zubom vremena i alkoholm.
“Nena, Mićkova Nena, pa sine otkud ti?”
Pričali smo dugo o svemu, o Mićku najviše.
“Morao sam ga smjestiti u dom”,- kao da se pravdao. Teško je podnio majčinu smrt.
“Ne znam kako da ti se zahvalim što si došla, pominjao te s majkom često.” Sjedili smo do kasno u noć.
Dogovorili smo se da sutra zajedno odemo do Mićka.

Došla sam u dogovoreno vrijeme, vrata su bila zaključana.
Izašla je komšinica: “Koga tražite?”
“Gospodina Dragana.”
“A ko ste mu Vi?”
“Rođaka”, rekoh.
“Otišao je u dom sine, zvali ga nešto za Mićka.”

Osjećala sam nemir, krenula sam prema domu. Nemir je rastao, prosto sam znala da nešto nije u redu.

Na recepciji je bila ista žena od juče: “Dobar dan gospođice, sjedite, dobro je da niste otišli na put, Mićko je noćas preminuo, žao mi je. Bio je poseban.”
“I ne znate koliko”, rekla sam i sjela kao ukopana.
“Ako hoćete idite do njegove sobe gospodin Dragan je tamo pakuje stvari.”

Ušla sam u sobu, sjedio je na krevetu i gledao u zid.
“Čika Dragane, primite moje saučešće.”
“Hvala, Nena sine”, nije se ni okrenuo, nastavio je da zuri. Prišla sam i zagrlila ga. Uzdahnuo je: “Mala Mićkova Nena, kao da te čekao.”
Hajdemo moramo se pobrinuti oko sahrane, rekao je.
“A Mićkove stvari?”
“Eto ih tu, sve je u paketu.”
Bože, šta ostane iza čovjeka, paket stavri pomislila sam.
Otvorila sam paket na vrhu naša fotografija sa desetog rođendana. Mićko i ja M i N. zauvijek, nasmijani. Volim fotografije čuvaju trenutke.

Sahrana je obavljena sutradan, došle su komšije, malobrojna rodbina i par Draganovih bivših kolega, osoblje doma.
Između raskošnih buketa izdvajao se jedan na oko neizgledan napravljen od cvijeća i trave, ali takav ne možete kupiti, to me Mićko naučio.

Autor: Snežana Aleksić Topalović