Kofer pun ljubavi

– Majstore, ima izić! – trznu me iz sna dubok muški glas.

Autobus se zaustavi i čovjek izađe. Vozimo se već neko vrijeme, a u autobusu je pohladno. Putnici negoduju, najglasnija je gospođa sa narandžastim karminom.

– Crklo grijanje! Radilo je kad smo krenuli. Pa hladno je i meni, šta da radim? – objašnjava kondukter, vidno iznerviran, pomenutoj gospođi.

Ona se okreće sagovornici i nastavlja priču o zetu doktoru.
Za ovih otprilike sat i po – dva, koliko se vozimo, ako izuzmem onih dvasetak minuta moje dremke, zet doktor je pomenut dvadeset sedam puta, a nisam odmah počela brojati, nego dosadno mi je pa me to zabavlja.

Preko puta mene, mršav, visok čovjek čita knjigu i samo ponekad kažiprstom popravi naočare. Na sjedištu iza šofera sjedi plećati brkajlija, koji iz unutrašnjeg džepa vadi flašicu rakije i svaki put uredno ponudi vozača uz riječi: – Znam da voziš, ali samo lizni. Znaš kakva je, liječi! Vozač odbija.

Na nekoj od usputnih stanica ulazi starac sa kožnim braon koferom i pletenim cegerom sa drvenim ručkama:

– Ja studeni, braćo mila! Nikad vas iščekat. – pogledom traži slobodno mjesto.
– Seko, mogu li ja tudi? – smješka se.
– Možete. – rekoh i pomjerih ranac sa sjedišta.
– Ovi ću kufer dolam pod noge, a ceger ću u krilo. Oće ti smetati?
– Neće.

Kada se smjestio protrlja ruke i reče: – Studeno, Boga mi. Ma iziđoh rano, ona me moja babetina nagovori. Veli – idi, štaš ako ti prođe autobus, bolje ti njega da čekaš, no on tebe. Boga mi sam dreždo više od po sata, a doli na stanici vjetar pomete. – trlja ruke, obrazi mu rumeni, a oči nekako dječački vesele, plave kao nebo. – Pošo unuku u Beograd. Đe ti ideš seko?
– I ja u Beograd.

Brkajlija se okreće: – Domaćine, potegni malo da se zgriješ. Znaš kakva je, liječi. – daje već otvorenu, do pola popijenu flašicu. Đed uzima gutljaj i zahvaljuje se: – Dobra, Boga mi, dobra! Brkajlija ponosno vraća flašu u unutrašnji džep: – Kažem ja, liječi!

– Je li i ti seko ideš na fakultet? Možda znadeš mog unuka Neša, Neša Tomovića?
– Ne idem. Mislim, idem, ali na Palama, a u Beograd idem kod tetke.
– On ima još jednu godinu da završi, oči đedove. Vazdi je bio dobro dijete, a lijep ko slika, isti moj brat Todor, skinuta glava. E, čuj mene budale, ko da ti znadeš Todora. – smješka se. – No, viđećeš ga na stanici, doće po me. Lijep ko jabuka, nije što je moj. On ti je nama sve. – obori pogled, a one, do maloprije vesele dječačke oči, dobiše neki sasvim drugačiji izraz. Tuga prekri staračko lice, uzdahnu, pa nastavi: – Otac mu je poginuo u ratu, Radoje moj siroma. Poginu a nije ni zapucalo kako treba, samo što je rat počeo. Tako mu valjda zapisano, šta ćeš.

Ovi mali uz naske rasto, nije mu vala ništa falilo. Pošlje rata nevjesta ode za braćom u Srbiju. Nije nam bilo lako, ali nijesmo se miješali, đetetu je mjesto uz majku. Ostadosmo sami ja i baba, ko dva panja.

Dovodila ga je, Bog i duša, kad got je mogla, a kad je porasto i sam je dolazio. E, to bi ti nama bilo ko praznik. Oživimo, ko da smo se ponovo rodili, a kad ode, opet se u kuću uvuče ona tišina. Nas dvoje svako u svom bolu, ne progovaramo ko da se očima gledat ne meremo. Šta ćeš, kako te zadesi tako duraj, druge nema. Ja, moj sinko…

Škola mu je vazdi išla, to je na ujčevinu povuko. – nasmija se, a oči mu opet zaigraše – Kad jednom pred našijem rekoh da je pametan na ujčevinu, ovi moji se uzjoguniše. Vele, eto ispade da smo mi glupi. Ama nije da smo glupi, no niko dalje od šofera doguro nije. – smije se – To ti je živa istina. Puno pričam, sad bi moja baba rekla utuli više. – nasmija se.

– E, kad babu pomenusmo, da vidimo šta nam je spremila za puta. – otvara ceger sa drvenim ručkama i vadi pogaču umotanu u behar bijelu kuhinjsku krpu – Pridržider, da vidimo šta ćemo uz pogaču. – vadi vješalicu suvog mesa – Evo i da se osolimo. E evo i slanine, sad ću ja to nama narezati. Vidi ti, da ona luk nije stavila, a fino sam joj reko, ccc… De, ajde založi. – malom čakijom oštrom kao žilet, sječe tanke listiće suvog mesa i slanine.

– Vide je, pa ne stidiš se zar? Uzmi, dug je put. Da još ima luka, ne bi nam bolji ručak trebo, no znadem ja da to ona maksuz nije mentula, ko biva da ne smrdim. Kako se zoveš seko?
– Snežana.
– Ja sam Miloje. Založi! – uporan je.
– Drago mi je. – uzimam stidljivo pogaču i meso. Gladna sam prilično, ali moj studentski želudac je navikao na to – Hvala Vam.
– Bogu fala, sinko, i babi. – smije se – Nemoj ti mevi Vi, ja sam seljak čojek. E što bi sad jedan duvan lego, valjda će brzo neka pauza. E sad ćemo po jednu jabuku, ima u kuferu. Baba mu spremila naših iz gaja, ali neće mu uzmanjkat ako i mi koju pojedemo. – namiguje.

Otvara kofer, a unutra, pored jabuka iz gaja, vunene čarape, dvoje, bijele i singave, orasi, pekmez, med, polover vuneni bijeli… Velika čokolada rižnjača i nekoliko kutija, kako Miloje reče, rane i čajeva. Ako ljubav može stati u kofer, u ovom je sigurno. Ima li išta veličanstvenije od ljubavi i pažnje?

– Ona moja babetina bi još trpala, no nemadosmo veći kufer. Jedva sam i ovaj doteglio do stanice. Oće svega da mu spremi, nije dugo dolazio. Bilesi i potrpušu pravila, veli, voli dijete. Znadeš li šta je potrpuša?
– Znam. – kažem.
– Hoćeš malo?
– Neću čika Miloje, hvala kao da sam je pojela.
– Uzmi ovu čokuladu, sebi.
– Ne treba, stvarno hvala.
– Ama uzmi, nekako si mi mila, a možeš mi i snajka biti. – smješka se – Šalim se ja seko malo, nemoj šta zamjerit.
– Evo uzeću jabuku, ostavite čokoladu.

Sav je nekako zbunjen i uzbuđen.
Uzimam jabuku.
– Tako brate, nemoj se stiđet.

Autobus staje.

– Napravićemo pauzu od dvadeset minuta. – reče kondukter.
– E, taman da izduvanim jednu.
– Hoćemo li na kafu, čika Miloje?
– Ma rado bi ja seko, ali da mi ko ovi kufer ne poplaši. Ne bi babi na oči smio izić. Ajde ti, ja ću jednu smotat.
– Neće čika Miloje. Evo i ja sam ostavila ranac, hladno Vam je napolju.
– Opet ona Vi, ajde de.

Ušli smo u zadimljenu, ali toplu kafanu.
– Dajdera nam dvije kafe, meni jednu rakiju i njojzi neki sok.

Osjećala sam se kao malo dijete i bilo mi je toplo oko srca.
Od kada je ušao u autobus, Miloje je zračio nekom toplinom. Ljubav je izbijala iz svake njegove riječi, iz svakog pokreta.
Otišla sam do toaleta, a on je otišao u autobus. Našla sam ga kako zatvara kofer.
– Sve je tudi. – rekao je.

Ostatak putovanja proveli smo u razgovoru. Rekao mi je i da mu se nevjesta poslije preudala, ali za finog čovjeka…
– Nije nam odma rekla, bilo joj teško, a mi smo to već znali. Jer, znadeš, kako vazdi prvi sazna onaj što ne bi volio nikako da čuje. Fin joj je taj čojek, ne mogu duše griješiti. Nije on kriv što mog Radoja nema.

Stižemo u Beograd, na autobuskoj gužva kao i uvijek. Izlazimo. Miloje pogledom traži unuka.

– Eno ga, oči moje lijepe! – uzviknu.

Mladić priđe i zagrli ga tako jako, da sam pomislila kako će zdrobiti staračke kosti. Kad ga je pustio, starac mu spusti dlanove na obraze i pogleda ga s toliko nježnosti, kakvu do tada nisam vidjela.
– Oči đedove. – jedva izgovori, glas mu je drhtao – Oči đedove lijepe.
Pribra se malo pa reče: – S ovom sekom sam sidio cijeli put. Ispričali smo se ko da smo svoji. Kako se no zoveš?
– Snežana. – rekoh.
– Ja, Snežana, smetnuh.
– Drago mi je, Snežana i nadam se da te Miloje nije baš mnogo gnjavio. – grli ga jednom rukom i tapše po ramenu.
– Hoćemo li, moj Miloje?
– Hoćemo, sokole. Uzmi taj kufer, baba ti je tudi svašta naspremala.
– Doviđenja, Snežana, i hvala što si pravila društvo ovoj mojoj starini.
– Doviđenja.
– Uzdravlju mi ostaj, seko, pa se Bože zdravlja, možda opet nekad vidimo. – pruža mi ruku, a onda pogleda u unuka šeretski, namignu mi i sasvim tiho reče: – Kakav je?

Podigoh palac: – Todor je zasigurno bio lijep čovjek. – namignuh i ja njemu.

Nasmija se, prigrli unuka oko struka i odoše.
Sjela sam u taxi i otvorila ranac. Unutra je bila velika rižnjača. Opet toplina oko srca, nasmijala sam se.

Gospođa s narandžastim karminom još uvijek je čekala zeta doktora.

Autor: Snežana Aleksić Topalović