– Ti ćeš Milane sigurno biti neki direktor ili šef, već sad odlično šefuješ, imaćeš pune džepove para, nemoj da te puno pokvare. Idemo dalje.
Jedno po jedno smo prilazili, a čika Acko nam je gledao u oči i pričao. Fora je bila da ne smijemo trepnuti, jer onda proročanstvo ne bi bilo tačno.
Ti Majo, ti ćeš biti frizerka i šišaćeš čika Acka besplatno, može?
– Može, ali kako, kada se ti uopšte ne šišaš?
– Pa ne šišama sada jer nemam para, ali evo sad smo ugovorili šišanje kod tebe u salonu, svjedoci su tu, evo ruke. Rukovali bi se kao ozbiljni ljudi koji su upravo sklopili važan posao.
– A ti Amelice, ljepotice ti ćeš biti doktorica, pomagaćeš ljudima, a ja kad ostarim mene ćeš primati i liječiti preko reda može?
– Može čika Acko!
– A ti mala, ti ćeš biti velika sanjalica i imaćeš pune džepove zvijezda.
– A para?
– Šta će ti pare kad imaš zvijezde, pare može imati svako,a zvijezde samo rijetki.
Nisam baš bila oduševljena proročanstvom.
– Ali čika Acko ja hoću da zaradim puno para i da idem na put oko svijeta.
– Pa za put oko svijeta ti uopšte ne trebaju pare, na jedan takav put idu samo ljudi koji imaju pune džepove zvijezda, vjeruj mi.
– I da ne zaboravite odrasle smijete lagati, ali samo ponekad, a kada odrastete djecu ne smijete lagati nikada. Odrasli znaju kada ih lažete i opraštaju vam jer ste djeca. Djeca ne znaju kad ih lažete, ali ako saznaju nikad vam neće oprostiti jer ste odrasli. Jeste li razumjeli?
– Jesmo čika Acko, to nam stalno ponavljaš.
Kada se doselio u našu ulicu čika Acko je bio čovjek srednjih godina, po svemu drugačiji od ostalih muškaraca iz kraja. Nije se uklapao u ukalupljenu okolinu.
Duga, prosijeda kosa i brada, podvrnuta braon pletena kapa, koja je pokrivala samo vrh glave, i koju nije skidao ni ljeti ni zimi. Široka trenerka slična pidžami, pleteni prsluk do koljena, sa ogromnim našivenim džepovima u kojima je, kako nas je uvjeravao čuvao zvijezde padalice. Mada su bombone i sitniš najčešće vađeni iz tih čarobnih džepova uz predhodno uvježbani ritual. Čika Acko bi stavio ruke u džepove i rekao:
– Imate pravo samo jednom pogađati u kom džepu su bombone,a u kom zvijezde padalice, dogovorite se.
Mi bismo se sašaptali i jednoglasno izabrali, naravno uvijek pogrešan džep, onaj sa bombonama. Tako da su nikad viđene zvijezde padalice ostale vječita misterija, nedokučiva tajna, zamišljali smo ih svako na svoj način, danas sam sigurna da su moje su bile najljepše i da sam najiskrenije i najduže vjerovala u njih.
Nije se mnogo znalo o njemu, ali se zato mnogo nagađalo. Neki su išli toliko daleko, da su ga povezivali sa misterioznim događajima na svjetskom nivou. Kao što rekoh nije se uklapao u okolinu, ali vrlo brzo je postao miljenik djece i životinja, kasnije su i odrasli prihvatili i zavoljeli čika Acka. Naše majke su mu slale pite i kolače, pekmez i sok kad je sezona.
Čika Acko je živio sam, uživali smo u vremenu provedenom s njim, kao i pažnji koju nam je posvećivao.
Neše dječije probleme, doživljavao je i rješavao kao ozbiljne i vrlo važne. Kada bi neko zadobio bilo kakvu povredu, najčešće razbijena koljena, trn ili ekser čika Acko je sa puno pažnje liječio te naše junačke rane, privijao nam bokvicu, mazao čudesnim melemom, koji je sam pravio i od koga je sve prestajalo i zarastalo. Vodio nas uplakane kući i objašnjavao roditeljima šta dalje da rade, ako neće da nas vode doktoru. Liječio je na isti način i povrijeđene životinje, Amela mu je pomagala, jer se, za razliku od nas jedina nije bojala krvi. Upijala je znanje koje joj je čika Acko prenosio i vrlo brzo sama naučila da liječi lakše povrede.
Svaki dan u isto vrijeme išao je u šetnju, tačno u pet.
Nekada sam, nekada sa nama, bez obzira na vremenske prilike, ali uvijek tačno u pet ni minut ranije, ni kasnije.
Mislim da nema djeteta iz ulice koje bar jednom nije tražilo pomoć od čika Acka, najčešće da pričuva i skloni neko ostavljeno kuče ili mače i nema djeteta iz ulice kome on nije izašao u susret.
Kao da je živio za dječije radosti.
Rat je došao preko noći, tako se meni desetogodišnjoj djevojčici činilo, podijelio i udaljio ljude.
Jedni su otišli, jedni ostali, otišla je i Amela, bila sam ljuta što mi nije rekla da odlazi, kakva je to najbolja drugarica da ode, a da se ne javi, pitala sam se.
Sve više vemena provodili smo u kući, čika Acka smo viđali samo kada krene u svoju šetnju, nije nam više dao da idemo s njim i kad bi nam roditelji dopustili, on je bio isključiv.
Ni bombone nam nije više davao, a činilo se da više nikome nije do zvijezda, a bilo je, bar meni.
Iz jedne takve šetnje nije se vratio. Raznijela ga granata, tako su rekli, umro je u bolnici isti dan.
Bila sam tužna i ljuta, najviše na Amelu, da je bila tu možda bi ga spasila, kao što je zajedno s njim spašavala povrijeđene životinje, bila sam ljuta na sebe što nisam odnijela u bolnicu njegov čudesni melem od koga je sve zarastalo i prestajalo. Na roditelje koji me nisu pustili da idem na sahranu, jer sam dijete. Milana i Maju takođe nisu pustili, pa mi je bilo malo lakše. Ispratili su ga ljudi koji nisu znali ništa o njemu osim da je čudak koji se druži sa djecom i životinjama, nisu znali da se u našivenim velikim džepovima, na starom pletenom prsluku kriju najljepše zvijezde padalice koje griju dušu svakog djeteta koje je poznavalo čika Acka. Nisu znali da takve zvijezde ne prestaju da svijetle bez obzira što nikad nisu viđene njihov sjaj se ne zaboravlja.
Milan je uspiješan preduzetnik, jedan od rijetkih koga pare nisu pokvarile. Maja nije postala frizerka, sigurno je trepnula dok joj je čika Acko predviđao budućnost, učiteljica je. Amela je veterinar, kaže da su životinje pitomije od ljudi, pa je odlučila njima pomagati.
Ja se baš i nisam proslavila, ali kao što je čika Acko govorio:
– Kad imaš zvijezde u džepovima ne trebaju ti pare da bi krenuo na put oko svijeta. I bio je u pravu.
Rijetki su takvi ljudi, baš kao što su rijetke i zvijezde padalice.
Autor: Snežana Aleksić Topalović
Be First to Comment