Blago babi

Jeste li gladni blago babi?
Tom rečenicom je počinjala svaka naša posjeta babi Mitri đedovoj sestri.

Nisam znala da dolazite spremila bi baba nešto ljepše, nisam ni ‘ljeb ispekla, ko insan sam, pa pečem preko dana, taman mi bude. Sad će baba uštipke za čas. Je li to škola gotova blago babi?

Baba Mitra je pravila najbolje uštipke, jeli smo ih sa slanim kajmakom ili sa bestiljom, a nekada smo ih umakali u šećer. Nikad nigdje ni slične probala nisam, kasnije sam ih i sama pokušavala napraviti, ali uzalud ili upiju masnoću, ili pregore ili su nepečeni, uglavnom, ni blizu babinim. To je onaj ukus koga ostanete željni cijeli život. Baba Mitra je živjela sama, Mirko njen sin jedinac živio je sa porodicom u Njemačkoj, a ona je živjela za raspuste kada bi joj dovodio unuke.
Uvijek je pričala o njima i pokazivala nam slike koje su joj redovno slali. Čuvala ih je u plavoj metalnoj kutiji od keksa, a nove je držala u staklu od krednca. Blago babi porasli, kaže Mirko idu dva puta sedmično u našu školu jezik da ne zaborave, sad će i oni za koji dan. Mirko je bio oženjen Njemicom sa čudnim navikama za naše podnevlje, nije jela hljeb ni meso što je našim ljudima bilo nepojmljivo, a dane je provodila sunčajući se u dvorištu što je također bilo više nego nepojmljivo.

Mirko bolan, reci joj da ide viškuće,’vako je svi vide. Narod se himbreti.
Majko to je u svijetu normalno, nije gola ima kupaći.
E jadan ti je svijet đe je golotinja normalna odhukivala bi.

Unuci su bili klasična gradska bljedunjava djeca, obojica su nosili naočare i nikako se nisu uklapali u našu seosku idilu. Uvijek besprjekorno čisti i uvijek na oprezu da se ne isprljaju. Nismo ih baš voljeli, ali voljeli smo slatkiše koje su donosili, pa smo ih trpili. Mirko je imao fotoaparat i nekoliko puta u toku odmora slikao bi nas. Namještali bi se najbolje što znamo. Kasnije, najčešće uz Novogodišnju čestitku stizale bi i fotografije.

Baba Mitra skoro nikad nije bila sama, uvijek joj neko dolazio, valjda su ta njena izražena srdačnost i toplina privlačili ljude. Niko nikad gladan od nje nije otišao, pa čak i seoske pjandure znale su da će kod nje dobiti hranu pa su, kao poslom, svraćali. Jednostavno znala je sa ljudima. Mi, đeca smo je posebno voljeli, kad bi napravili neki veći zijan prvo smo išli kod nje, a onda bi nas ona pravdala kod roditelja na samo njoj svojstven način, naravno, uvijek uspješno. Davala nam je suđe da se igramo, puštala nas da mijesimo tijesto koje je kasnije bacala kokoškama, ajde Boga ti neće kuća propasti za šaku brašna, nek’ se đeca nadovolje, branila nas je. Dječacima je davala alat da se igraju, kad završite metnite pred magazu pa će baba ostaviti na mjesto. Samo se nemojte svađati blago babi. Kad bi kući ručku bila čorba, mi bismo išli kod babe da nam pravi uštipke. Jeli smo dok nas stomak ne zaboli.
Kada smo porasli, kod babe Mitre se pušilo i kavenisalo krijući. Gledala nam je u šolju i pričala ono što smo željeli čuti uz obavezan savjet na kraju muškinje je brezobrazno četvere oči otvorite.

Godine su prolazile, a meni se činilo da se ona uopšte ne mijenja, uvijek ista. Marama, prsluk suknja, kecelja, priglavci i opanci, pa i bore čini mi se uvijek iste. Ruke koščate, grube, ali kad zagrle dušu griju. Zaboravila sam reći da nam je svima plela iste džempere, pa kad dođe zimski raspust mi k’o vojska uniformisani. Baba bona pa što svima iste?
Iste, jakako, svi ste vi babi isti.

Plakala je kad nas je ispraćala, gurala nam smotuljke para u džepove, kupite nešto za školu, a kasnije krijući od roditelja, evo da imate za cigara. Bližila se devedesetoj kada su je smjestili u dom.
Mirko je i ranije htio, ali ona je odbijala.
Dok mogu sobom neka me.
Kad sam joj prvi put otišla u posjetu promjene na njoj bile su vidne. Mršava, uvela, kućne papuče i mantil, bila mi je neobična, ne znam jesam li je ikada prije vidjela bez marame. Blago babi, plakala je od uzbuđenja, kako si mi sinko? Kako ti đeca, čo’jek?
Dobro su baba svi. Kako si ti, kako se brinu o tebi ovdje, treba li ti šta?
Ma brinu,ne mogu dušu griješiti, samo, nijesam ti ja za ovo, ali star insan nikom ne treba, fali mi razgovor, nemam odi s kime progovoriti k’o sa našijem svijetom. Imaš li slike od đece da ih baba vidi.
Imam baba, vadim telefon, gleda slike, tepa im blago babi jabuke moje, ovaj mali isti ćaća preslikan, a mala ljepotica prava. Nemoj mi više brež njike dolaziti, što ih nisi povela?
Dovešću ih drugi put obećah.
Jesi li gladna ima tamo u natkasli voća i soka, gledam je i ne vjerujem, navikla da dijeli da ugosti pa koliko ima da ima.
Nisam baba ručala i krenula, onda đeci ponesi ima i napolitanka jedna i ižljubi mi ih.
Hoću baba. Nego baba hoceš li mi odati tajni sastojak za uštipke?
‘Oću sine, veli, moraš ih praviti iz ljubavi onda moraju valjat’ k’o i sve u životu.
Grlim je. Dobra moja baba.

Plakala je kad sam pošla, slabo mi ko dođe, dođi mi češće da progovorimo.
Hoću baba obećah i slagah. Nisam joj često išla, a nije još dugo ni poživila. Umrla je u 92.sama u sobi staračkog doma.
Osjetila sam prazninu kakvu do tada nisam osjećala. Nisam joj toliko toga rekla, nisam joj nikada rekla koliko je volim i koliko mi znači. Nisam je obilazila koliko sam trebala. Sada bih ja mogla da se pravdam djeca, obaveze, posao, ali u dubini duše znam da je to nemar, samo i jedino nemar. Znam da sam mogla i više i češće, bar da joj uljepšam posljednje dane, ona je moje itekako znala uljepšati. Svašta bih joj imala reći, ali gotovo, kraj, što sam rekla, rekla sam. Što sam uradila za nju uradila. Džaba sad sva ova moja priča.

Na sahrani je bilo mnogo ljudi za jednu staru osobu i to je valjda pokazatelj kakav je ko za života bio. Sjedalo se četiri puta za sofru. Velika sahrana. Ma zadužila je ona jadnica svakoga. Dobra je Mitra žena bila. Čuli su se komentari.
Jeste zadužila je ona nas sve, a jesmo li se mi njoj odužili kako je zaslužila? Nismo Boga mi ni blizu, a što je najgore više i ne možemo. Tako je mnogo davala, a tako malo tražila samo lijepu riječ, mi nismo mogli ni toliko, umrla je željna razgovora. Neka nam je na čast! Da li je blago babi pitam se?
Kao što reče naš Patrijarh Pavle: “Biće nam bolje kad budemo bolji.”

Autor: Snežana Aleksić Topalović